Teško je vjerovati, ali nije bilo ekstremnih neslaganja između balkanskih Slavena. Sve do 19. stoljeća najprijatniji su bili Hrvati i Srbi. Razlika je i dalje postojala, ali samo religiozna! Hrvati su bili pod prisilnim utjecajem Italije, Austrije tijekom čitavog srednjeg vijeka. Prva hrvatska naselja nastala su na Sredozemlju u 7. stoljeću.
Ovi događaji povezani su s potragom za spasom slavenskih plemena od Avara, Nijemaca i Huna razasutih po cijeloj zemlji. Najviše su Slaveni odabrali posjede današnjeg Zagreba sa okolnim područjima. Međutim, nisu uspjeli doći do prosperitetne obale, koja je bila pod vodstvom Rimljana. Tada su Slaveni stvorili nekoliko autonomnih kneževina.
Hrvatska kao dio Mađarske
Bliže X. stoljeću Hrvati su se obvezali na pomoć Bizanta, prikupili su značajnu snagu za stvaranje ujedinjene države. I danas se hrvatski narod voli usredotočiti na svoje kršćanstvo. Početno razdoblje oporavka nije dugo trajalo, sve dok unutarnje podjele nisu postale prijetnja jedinstvu države. Tada je plemićka zajednica 1102. godine prepoznala svog suverena Kalmana I, mađarskog kralja. Kao rezultat toga, Hrvatska je postala dio Kraljevine Ugarske. Stranke su se istovremeno složile da Kalman ostavi nepromijenjene administrativno-političku strukturu i aristokratske privilegije.
Ugnjetavanje ugarskog kraljevstva
Budući da su bili pod vlašću Mađarske, Hrvati su morali dijeliti mnoge teške povijesne promjene s tim kraljevstvom. Nesumnjivo, osmanski napadi nanijeli su najznačajniju štetu. Zbog činjenice da su se te ofanzive neprekidno kretale prema sjeveru, mađarska vlada 1553. godine militarizirala je pogranična područja Slovenije i Hrvatske. Intenzivno vojno stanje trajalo je 25 godina. Za to se vrijeme većina stanovnika preselila u sigurnija područja.
Međutim, turska vojska na čelu s osmanskim sultanom Sulejmanom Velikim probila je obranu. Štoviše, vojska se uspjela približiti Bečkim vratima, ali nije uspjela zauzeti sam grad. 1593. bitka kod Siska prisilila je Osmanlije da napuste osvojene hrvatske zemlje. U njihovom posjedu ostalo je samo bosanskohercegovačko okruženje.
Jedinstvo i svađa dvaju slavenskih naroda
Pod utjecajem Austrijanaca i Mađara, Hrvati su neprimjetno izgubili svoj nacionalni identitet. Međutim, i Hrvati i Srbi su iskusili jedinstven prezir prema turskim osvajačima. Postojala je samo jedna razlika - nedosljednost tradicija. Međutim, mržnja prema uzurpatorima bila je mnogo jača od beznačajnih razlika u običajima. Nema primjera vojnog jedinstva hrvatskih i srpskih pobunjenika! Zajedno su se borili s zakletim osmanskim osvajačima, kao i s jednako neposlušnim Habsburgovcima.
1918. nastala je povoljna situacija - raspad Austro-Ugarskog Carstva. Događaj je omogućio odvajanje južnih zemalja. Tako je formirano jedinstveno kraljevstvo Jugoslavija. U principu, istjerivanje Turaka i stvaranje zasebnog kraljevstva trebalo je još više zbližiti slavenske narode. Međutim, dogodilo se suprotno …
Uzrok prvih sukoba
Prvi izbijanja rivalstva pojavili su se nakon završetka drugog rusko-turskog rata. Tada je započela istinita priča o sukobu Srba i Hrvata! Potreba obnove Balkana pretvorila se u neprijateljstvo do danas.
U stvari, istovremeno se pojavljuju, brzo dobivaju na prepoznavanju, dva koja se suprotstavljaju struji. Srpski umovi iznijeli su koncept "velike Jugoslavije". Štoviše, centar sustava mora se formirati upravo u Srbiji. Reakcija na ovu izjavu bila je pojava nacionalističke publikacije "Ime Srba", koju je drhtavom rukom napisao Ante Starchevich.
Nesumnjivo se ovi događaji razvijaju već duže vrijeme. Međutim, do danas postoji nepremostiva prepreka koju Hrvati i Srbi ne mogu riješiti među sobom. Razlika između dvije bratske nacionalnosti je izobličena čak i u razumijevanju najhitnijeg pitanja za njih. Ako je za Srbina gost onaj koga vlasnik hrani, onda je za Hrvata to onaj koji hrani vlasnika.
Otac hrvatske nacije
Ante Starchevich je prvi uveo ideju da Hrvati nisu Slaveni! Kao da su potomci Nijemaca, brzo su postali slavenski, jer na taj način žele bolje voditi balkanske robove. Kakva užasna ironija sudbine! Majka "oca hrvatskog naroda" bila je pravoslavka, a otac katolik.
Unatoč činjenici da su roditelji bili Srbi, sin je postao ideološki vođa Hrvatske, šireći koncept srpskog genocida u svojoj zemlji. Primjetno je da mu je najbliži prijatelj bio Židov, Joseph Frank. Iako je Ante Starchevich bio duboko zgrožen od ove nacije. I sam Josip postao je hrvatski nacionalist, prihvaćajući katolicizam.
Kao što vidite, autorova fantazija neograničeno se razvijala u njemu. Tužna stvar ove priče je jedna. Izvrsne riječi razdvajanja Starčevića odjeknule su u srcima hrvatske mladeži. Kao rezultat, niz srpskih pogroma probio se početkom stoljeća i Dalmacijom i Slavonijom. Tada tada nikome ne bi palo na pamet da Hrvati umjetno preuređuju Srbe!
Na primjer, pod vodstvom „oca nacije“, od 1. do 3. rujna 1902. zajedno s prijateljem Frankom Hrvati u Karlovcu, Slavonskom Brodu, Zagrebu uništavali su srpske trgovine i radionice. Oni su nenamjenski upadali u kuće, izbacivali osobno vlasništvo, tukli.
Potresan svijet ujedinjenog kraljevstva
Jedan od rezultata Prvog svjetskog rata bio je nastanak ujedinjenog kraljevstva. Mnogi povijesni podaci potvrđuju umiješanost Srba u žestoko odbacivanje Slovenaca i Hrvata unutar kraljevstva.
Gospodarstvo u Sloveniji, Hrvatskoj bilo je razvijenije. Stoga su oni zauzvrat postavljali pošteno pitanje. Zašto trebate nahraniti siromašnu metropolu? Gdje je bolje formirati vlastitu autonomnu državu, živeći sretno do kraja života. Osim toga, za Srbina je svaki pravoslavni Slaven uvijek bio i ostat će vanzemaljac!
Hrvatski genocid
Postojanje kraljevine Jugoslavije nije dugo trajalo - počeo je Drugi svjetski rat. 1941., 6. travnja, njemački zrakoplov napao je Beograd. Nakon samo dva dana nacistička vojska već je zauzela ovo područje. Tijekom rata ujedinjenje ustaša Ante Pavelicha steklo je fanatičnu popularnost. Hrvatska je postala njemački plaćenik.
Beogradski povjesničari smatraju da je procijenjeni broj ubijenih ustaša 800 000 Roma, Židova i Srba. U Srbiju je uspjelo pobjeći samo 400 ljudi. Sami Hrvati tu brojku ne opovrgavaju, ali tvrde da je većina njih partizana koji su umrli s oružjem u rukama. Srbi su zauzvrat uvjereni da su 90% žrtava civili.
Ako se danas turista slučajno nađe na srpskom tlu, moguće je da će vlasnici pokazati gosta zanimanja za gosta. Hrvatska strana je suprotno! Iako unatoč nepostojanju glomaznih azijskih prepreka, svako se ilegalno pojavljivanje u njihovom osobnom prostoru doživljava kao manifestacija nepristojnosti. Na temelju tih podataka jasno se može zamisliti tko su Hrvati, Srbi. Osobine karaktera najizraženije su u mentalitetu ova dva naroda.
Nacisti i mučenici
Nakon završetka rata, Jugoslavija je došla pod utjecaj SSSR-a. Novom državom na čelu je bio Josip Broz Tito, koji je željeznom rukom vladao sve do svoje smrti. Istodobno, Tito nije poslušao savjet najbližeg kolege Moshe Piadea, namjerno miješajući domorodačko stanovništvo Slovenije i Hrvatske sa Srbima. Nakon 1980. zbog političkih i teritorijalnih sukoba u Jugoslaviji počeo se događati rascjep u kojem su najviše stradali Hrvati i Srbi. Razlika između dva nekoć bratska naroda opet se svodila na nepomirljivo neprijateljstvo.
Hrvati koji su se borili za federalizam čak i pod Habsburgovcima nisu se željeli prilagoditi Srbima. Također, Hrvati nisu željeli priznati da samo rođenje južnoslavenske države duguje isključivo patnjama i vojnim pobjedama Srba. Srbi zauzvrat nisu htjeli praviti kompromise s onima koji su tek nedavno skinuli austrijsku uniformu. Osim toga, odlučno, a ponekad čak i nemilosrdno, Hrvati koji se bore na strani Austrije nikada nisu prešli na srpsku stranu. Za razliku od Slovaka, Čeha.
Domaći rat
Kasnije, početkom 1990. godine, SSSR se srušio tijekom čega je uslijedio konačni rascjep Jugoslavije. Kao rezultat toga, Hrvatska se, nakon proglašenja neovisnosti, isključila iz zemlje. Međutim, Srbi u Hrvatskoj sami su poticali međuteritorijalne sukobe unutar zemlje. Nakon kraćeg vremena, to je dovelo do brutalnog građanskog rata. Srpska i jugoslavenska vojska izvršile su invaziju na teritorij Hrvatske, zauzevši Dubrovnik i Vukovar.
Ipak, pokušat ćemo nepristrano sagledati nastali sukob, ne dijeleći ga na „lijevo“ i „desno“. Hrvati i Srbi. Koja je razlika? Ako govorimo o vjerskim motivima, možemo sa sigurnošću reći da su neki katolici, a drugi pravoslavni. Međutim, to je mnoštvo međuvjerskih sukoba, čija je glavna svrha isključivo napredak vjera. Stoga, nemojte zaboraviti da su Hrvati sa Srbima prije svega dva bratska naroda, koji su ih zajednički neprijatelji pogađali tijekom 20. stoljeća.
Izraz "Drugi svjetski rat" u Hrvatskoj
Za Hrvate građanski rat nazivamo "Domovinskim ratom". Osim toga, izuzetno su uvrijeđeni ako je netko nazove drugačije. U takvoj pozadini, ne tako davno, izbio je čak i međunarodni skandal sa Švicarskom. Zemlja je hrvatskom pjevaču Marku Perkovichu Thompsonu zabranila ulazak na njezin teritorij. Tvrdilo se da je Marco svojim govorima poticao međurasnu, religioznu mržnju.
Kad su Švicarci nesmotreno upotrijebili naziv „Građanski rat“ u tekstu, to je izazvalo buru emocija u hrvatskom ministarstvu. U odgovoru, hrvatska je strana poslala protestno pismo zaobilazeći svog predsjednika Stepana Mesića. Naravno da mu je takav čin izazvao pošteno bijes. Uz to, predsjedniku se nije svidjelo to što su hrvatski dužnosnici branili mržnje Thompsona, koji je doista više puta viđen u poticanju na sukobe. Međutim, kad je pitanje u vezi s točnom formulacijom, možete zatvoriti oči na ostatak.
Krivac novog rata je vojska Jugoslavije
Bez sumnje, rat je u velikoj mjeri bio građanski. Prvo, u ujedinjenoj Jugoslaviji izbili su međuvrijedni sukobi. Osim toga, Srbi, koji su se pobunili protiv hrvatskog vodstva, bili su stvarni građani ove zemlje.
Drugo, rat za hrvatsku autonomiju vodio se tek prvi put. Kad je Hrvatska stekla međunarodnu neovisnost, rat se ionako nastavio. Međutim, ovoga je puta odlučeno pitanje obnove teritorijalnog jedinstva Hrvatske. Povrh toga, ovaj je rat imao izrazitu vjersku konotaciju. Međutim, zar ne postoji jedna stvar u ovoj priči koja ne daje ime građanskom ratu u kojem su sudjelovali samo Hrvati i Srbi?
Povijest je, kao što znate, izgrađena isključivo na nepobitnim činjenicama! I kažu da je Južna narodna armija (UNA) djelovala kao pravi agresor Hrvatske. Uz to, Hrvatska je i dalje bila dio Jugoslavije, gdje su formalno dominirala dva hrvatska čelnika - predsjednik Stepan Mesić, zajedno s premijerom Ante Markovićem. Početkom ofenzive na Vukovar, jugoslavenska vojska već se legalno nalazila na teritoriju Hrvatske. Stoga se invazija koja se dogodila ne može nazvati vanjskom agresijom.
Međutim, hrvatska strana apsolutno ne želi priznati da JNA nikada nije zastupala interese Srbije. Prije napada na Vukovar 25. kolovoza 1991. JNA je djelovala kao suprotstavljena strana. Nakon toga, Jugoslavenska je vojska počela predstavljati samo svoje generale, kao i beznačajan dio komunističkog vodstva.
