Problem kognicije u povijesti filozofije od velikog je značaja. Najveći doprinos njezinoj studiji dali su takvi mislioci kao Jung i Kant. Na ovaj ili onaj način svaka ljudska aktivnost povezana je sa spoznajom. Upravo ga je ta sposobnost učinila takvima kakvi jesmo.
Problemi spoznaje u filozofiji
Vrijedi započeti s činjenicom da se spoznaja shvaća kao svrhovito aktivan prikaz okolne stvarnosti u ljudskom umu. Tijekom ovog procesa otkrivaju se dosad nepoznate strane bića, ne samo vanjska, nego i unutarnja strana stvari izložena je istraživanju. Problem kognicije u filozofiji važan je i iz razloga što osoba može biti ne samo subjekt, već i njegov objekt. To jest, često ljudi sami studiraju.
U procesu spoznaje postaju određene istine poznate. Te istine mogu biti dostupne ne samo subjektu saznanja, već i nekome drugom, uključujući sljedeće generacije. Prijenos se događa uglavnom uz pomoć različitih vrsta nosača materijala. Na primjer, pomoću knjiga.
Problem spoznaje u filozofiji temelji se na činjenici da osoba može svijet spoznati ne samo izravno, već i neizravno, proučavajući tuđa djela, djela i tako dalje. Edukacija budućih generacija važan je zadatak cijelog društva.
Problem kognicije u filozofiji sagledava se s različitih stajališta. Govorimo o agnosticizmu i gnosticizmu. Gnostici su prilično optimistični u pogledu spoznaje, kao i njene budućnosti. Vjeruju da će ljudski um prije ili kasnije biti spreman spoznati sve istine ovoga svijeta, što je i samo po sebi poznato. Granice uma ne postoje.
Problem kognicije u filozofiji može se sagledati s drugog gledišta. Radi se o agnosticizmu. Većina agnostika su idealisti. Njihove misli temelje se na uvjerenju da je ili svijet previše složen i nestabilan da bi bio spoznatljiv, ili da je ljudski um slab i ograničen. Ovo ograničenje dovodi do činjenice da se mnoge istine nikada neće otkriti. Nema smisla nastojati znati sve oko sebe, jer je to jednostavno nemoguće.
Sama nauka o znanju naziva se epistemologija. Uglavnom se temelji upravo na pozicijama gnosticizma. Principi koje ona ima su sljedeća:
- historicizam. Sve pojave i predmeti razmatraju se u kontekstu njihova nastanka. Kao i izravna pojava;
- aktivnost kreativnog prikaza;
- konkretnost istine. Suština je da se istina može tražiti samo u specifičnim uvjetima;
- vježbati. Praksa je ta aktivnost koja pomaže promijeniti čovjeku i svijetu i sebi;
- dijalektika. Radi se o korištenju njegovih kategorija, zakona i tako dalje.
Kao što je već spomenuto, kod spoznaje, subjekt je osoba, odnosno stvorenje koje je obdareno dovoljno inteligencijom, sposobno je ovladati i koristiti arsenal alata koje su pripremile prethodne generacije. Predmetom znanja možemo nazvati samo društvo u cjelini. Treba napomenuti da potpuna kognitivna aktivnost osobe može biti samo u okviru društva.
Okolni svijet djeluje kao objekt spoznaje, ili bolje rečeno, onog njegovog dijela, na koji je usmjeren interes poznavača. Istina je identičan i adekvatan odraz objekta spoznaje. U slučaju da je odraz nedostatan, poznavatelj će primiti ne istinu, već grešku.
Sama spoznaja može biti senzualna ili racionalna. Senzorno znanje temelji se izravno na osjetilima (vid, dodir i tako dalje), a racionalno - na razmišljanju. Ponekad se razlikuje i intuitivna spoznaja. O njemu razgovaraju kad može nesvjesno shvatiti istinu.
