Do danas ne postoji osoba koja barem jednom u životu nije koristila baterije. Svaka kuća ima stvari čiji rad ovisi o njima. Međutim, ne misle svi, a neki čak i ne znaju zašto se baterije ne bi trebale bacati nakon uporabe i kako to prijeti ljudima i ekosustavu.
Od čega se sastoji baterija?
Čak i jedna mala baterija sadrži teške metale poput kadmija, olova, nikla, žive, mangana, alkalija. Naravno, iako se te tvari nalaze u radnoj bateriji, one nisu opasne. Ali čim postane beskorisna, mnogi ih bez razmišljanja šalju u smeće, iako svaki od njih ima ikonu koja upozorava da baterije ne treba bacati. Zašto ne? Jer baterija ima sposobnost raspada, a sav "šarm" iz nje izlazi van i odlazi u okoliš, upadajući u vodu, hranu i zrak. Kako se to događa i koja je opasnost od tih kemikalija?
Zašto se baterije ne mogu baciti u smeće?
Čini se da će, dobro, oni ići na odlagalište, i što je to? Ležat će tamo i tiho trunuti. Nije baš jednostavno.
Baterija ili baterija je vremenska bomba. Na normalnom odlagalištu, od korozije ili mehaničkih oštećenja, njihov zaštitni metalni sloj uništava se. Teški metali su slobodni i lako prodiru u tlo, a odatle - u podzemne vode, koji sve to prenose u jezera, rijeke i akumulacije. Štoviše, pražnjenje iz jedne baterije tipa prsta može kontaminirati do 20 metara zemlje i oko 400 litara vode. To nije sve. Kada se baterije spaljuju zajedno s drugim otpadom, oslobađaju se dioksini koji otrovaju zrak. U stanju su se kretati nekoliko desetaka kilometara.
Nepopravljiva šteta zdravlju
Biljke se zagađuju zagađenom vodom, životinje ga piju, ribe žive u njoj i sve to tada stigne do ljudi na stolu. Štoviše, teški metali ne isparavaju ni kada se kuhaju. Oni se naseljavaju i nakupljaju u tijelu, uzrokujući nenadoknadivu štetu zdravlju.
Dakle, olovo može uzrokovati poremećaj živčanog sustava, bolest mozga. Merkur je posebno opasan. Akumulira se u bubrezima i može dovesti do njihove smrti. Osim toga, utječe na sluh i vid. A kad dospije u vodena tijela, onda se kroz mikroorganizme pretvara u takozvanu metilku, koja je mnogostruko otrovnija nego inače. Tako riba konzumira zaražene mikroorganizme, a metil živa dalje se kreće duž prehrambenog lanca i dopire do čovjeka. On se pak pak hrani otrovanom ribom ili drugim životinjama koje su jele ovu ribu.
Kadmij također nije manje opasan. Odlaže se u bubrezima, jetri, štitnjači, kostima i uzrokuje rak. Alkali negativno djeluju na kožu i sluznicu.
Kako svijet rješava taj problem?
Kad se razjasni pitanje zašto se baterije ne mogu baciti, postavlja se novo pitanje. Što učiniti s rabljenim baterijama?
U razvijenim zemljama zbrinjavaju. Recikliranje je recikliranje otpada, iz kojeg zauzvrat dobivamo nove resurse. Recikliranje baterije dugotrajan je i skup proces, a ne mogu ga priuštiti sve države.
U zemljama Europske unije, kao iu SAD-u, u svim većim prodavaonicama postoje punktovi za akumulacije. U nekim gradovima bacanje baterija u kontejnere za smeće je zakonski prekršaj. A ako odgovarajuće prodavaonice nisu organizirale prijem baterija, imat će veliku kaznu.
Neki proizvođači također razmišljaju o ovom problemu. Na primjer, IKEA je pustila baterije koje se mogu nekoliko puta napuniti.
Što je s Rusijom?
Donedavno je to bio veliki problem u Rusiji. U Sovjetskom Savezu postojala su poduzeća sposobna pravilno reciklirati baterije i akumulatore, ali nakon propasti ostala su na području Kazahstana i Ukrajine. No, unatoč tome, svjesni građani razmišljali su o tome zašto baterije ne treba bacati u obično smeće, i tražili su načine kako riješiti problem. Spremili su ih kod kuće. Kad se ukazala prilika, odvedeni su na raspolaganje u europske zemlje.
Sada se situacija promijenila. Sada u Rusiji postoji prilika za predaju baterija u mnogim trgovinama, a ne samo u velikim gradovima. Također, čeljabinska tvrtka Megapolisresurs obrađuje baterije od 2013. godine, prikupljajući serije ne samo u ruskim gradovima, već i u susjednim zemljama. Međutim, nemojte očekivati da ćete dobiti novčanu nagradu za dovedene baterije. Štoviše, pravne osobe moraju sami plaćati baterije. Sve zato što je postupak njihovog zbrinjavanja vrlo težak i dugoročan. To u mnogočemu ovisi o količini sakupljenog otpada, koju nije uvijek moguće sakupiti. Jedan od razloga može biti još uvijek nedovoljna svijest ili svijest ruskih građana o ovom problemu.
