Političko sudjelovanje je prilično složena i sadržajna kategorija. Prije svega podrazumijeva aktivnost ili neaktivnost pojedinca ili kolektiva u društvu.
Političko sudjelovanje u općem smislu je grupna ili privatna akcija s ciljem utjecaja na vladu, bez obzira na razini. U današnjoj fazi ovaj se fenomen smatra složenim i višedimenzionalnim. Uključuje velik broj tehnika koje pomažu utjecaju na vladu. Sudjelovanje građana u političkom životu, stupanj aktivnosti ovise o čimbenicima socijalne, psihološke, kulturne, povijesne, ekonomske i druge prirode. Pojedinac to shvati kada stupi u formalne, uređene odnose s različitim skupinama ili s drugim ljudima.
Političko sudjelovanje je tri vrste:
- nesvjesno (nespremno), tj. ono utemeljeno na prisili, običaju ili spontanom djelovanju;
- svjesno, ali isto tako ne i besplatno, kada je osoba prisiljena svjesno slijediti neka pravila i propise;
- svjestan i istodobno slobodan, odnosno pojedinac je u mogućnosti samostalno donositi izbor, čime se šire granice vlastitih mogućnosti u svijetu politike.
Sydney Verba i Gabriel Almond stvorili su svoj teorijski model političke kulture. Oni političku participaciju prvog tipa nazivaju parocijalnom, to jest onom koja je ograničena elementarnim interesima; drugi je tip subjektivan, a treći je participativan. Također, ovi su znanstvenici identificirali prijelazne oblike aktivnosti koji kombiniraju obilježja dvaju vrsta graničnika.
Politička participacija i njeni oblici neprestano se razvijaju. Njeni se stari oblici poboljšavaju i pojavljuju se novi tijekom bilo kojeg društveno-povijesnog procesa od važnosti. To se posebno odnosi na prijelazne trenutke, na primjer, na republiku od monarhije, na višestranački sustav od nepostojanja takvih organizacija, na neovisnost od položaja u koloniji, na demokraciju od autoritarizma itd. U 18-19 stoljeću, na pozadini opće modernizacije, došlo je do širenja političkog sudjelovanja raznih skupinama i kategorijama stanovništva.
Budući da je aktivnost ljudi određena mnogim čimbenicima, ne postoji jedinstvena klasifikacija njezinih oblika. Jedan od njih predlaže da se političko sudjelovanje razmotri prema sljedećim pokazateljima:
- legitimni (izbori, peticije, demonstracije i skupovi dogovoreni s vlastima) i nelegitimni (terorizam, puč, pobuna ili drugi oblici neposlušnosti građana);
- institucionalizirani (sudjelovanje u radu stranke, glasovanje) i neinstitucionalizirani (skupine koje imaju političke ciljeve i nisu zakonom priznate, masovni nemiri);
- koji imaju lokalni karakter i širom zemlje.
Tipologizacija može imati i druge mogućnosti. Ali u svakom slučaju, mora ispunjavati sljedeće kriterije:
- političko sudjelovanje treba očitovati u obliku određenog čina, a ne samo na razini emocija;
- trebalo bi biti dobrovoljno (s izuzetkom vojne službe, plaćanja poreza ili prazničnih demonstracija pod totalitarizmom);
- također bi trebao završiti stvarnim izborom, tj. ne biti izmišljen, već stvaran.
Neki učenjaci, uključujući Lipset i Huntington, vjeruju da na vrstu sudjelovanja izravno utječe vrsta političkog režima. Primjerice, u demokratskom sustavu ono se događa dobrovoljno i autonomno. A pod totalitarnim režimom politička participacija se mobilizira, prisiljava, kad se mase privlače samo simbolično, oponašaju podršku vlasti. Neki oblici aktivnosti mogu čak narušiti psihologiju grupa i pojedinaca. Životni dokaz tome su fašizam i raznolikosti totalitarizma.
