Leo Ginzburg bio je izvanredan sovjetski prevoditelj i publicist. Prolazeći kroz strahote Drugog svjetskog rata, u svojim knjigama govori o boli koju je morala pretrpjeti cijela generacija. No njegova glavna djelatnost bio je prijevod djela s njemačkog na ruski.
biografija
Lev Vladimirovič Ginzburg rođen je 24. listopada 1921. u Moskvi. Njegova obitelj bila je sasvim obična za sovjetsku inteligenciju, otac je radio kao odvjetnik. Lev Vladimirovič je kao dijete pohađao satove u književnom studiju u Domu pionira, podučavao ih je Mihail Svetlov, sovjetski pjesnik i dramatičar, novinar i ratni dopisnik. Još u školi intenzivno je učio njemački jezik. Kad je navršio osamnaest godina, upisao se u Moskovski institut za filozofiju, književnost i povijest. N. G. Chernyshevsky. Međutim, odmah je upućen u vojsku, gdje je morao služiti više od šest godina na Dalekom istočnom frontu. Tamo su njegove pjesme objavljivane u frontovskim i vojnim novinama.
Godinama kasnije, upisao je i diplomirao 1950. na filološkom fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta. Njegovo prvo prevedeno i objavljeno djelo bilo je s armenskog jezika, koje je objavljeno 1952. Kasnije se bavio prijevodima samo njemačke literature. Mnoga djela njemačkih pisaca, u prijevodu Lea Ginzburga, potječu iz kasnog srednjeg vijeka i renesanse. Zanimale su ga knjige koje govore o vremenima tridesetogodišnjeg rata 1618-1638, folkloru stanovnika Njemačke i pjesnicima tih vremena. Bio je čovjek koji je udahnuo život drevnim rukopisima. Biografija Lea Ginzburga ukazuje da je umro nakon operacije, a bio je u lošem stanju. Nakon anestezije, nije mu bilo suđeno da se probudi, a 17. rujna 1980. godine umro je poznati sovjetski prevoditelj.
Suprotstavljena stajališta o njemačkom narodu različitih vremena
Lev Vladimirovič, koji je od rane dobi učio njemački jezik i pisao poeziju, bio je krajnje oprečan u svojim književnim sklonostima, kako se činilo na prvi pogled. Uostalom, s obzirom na to da je pisao knjige o antifašističkim temama, ispunjene gorčinom i ogorčenošću zbog djela Hitlera i njegovih suradnika, onda je, nasuprot tome, s kakvim strepnjom tretirao djela iz srednjeg vijeka stare Njemačke i kasnije, sve do XVIII stoljeća.
Depresivan osjećaj koji u bilo kojoj osobi izaziva snažan talog prati Ginzburg tijekom njegove proze. On u svojim knjigama nastoji prenijeti atmosferu odnosa među ljudima tijekom rata i vjeruje da gorčina iskustva nikada neće biti isprana vremenom. Zauvijek je utisnuta u sjećanje mnogih ljudi. Naprotiv, prevodeći tekstove njemačkih pjesnika i pisaca, inherentnim tekstovima i dramama tih vremena, čini se da je Lev Vladimirovič ponovno živio zajedno s autorima. To je bila filozofija njegovog odnosa prema samom pojmu prijevoda i osobnosti osobe.
Možemo pretpostaviti da je Leo Ginzburg svojim radom želio otkriti suštinu iste nacije. Pokažite da svaka osoba ima divne i strašne osobine. Ova se formula odnosi na čitave narode.
Prijevodi
Većina djela koja su mu prevedeni s njemačkog, staronjemačkog i latinskog jezika smatra se najboljim do danas. Lev Vladimirovič majstorski je posjedovao riječ. S lakoćom virtuoza, on se s vremenom preselio u duboku prošlost kad su pisani ti drevni tekstovi. Njegovi su prijevodi vrlo cijenjeni i u Rusiji i u Njemačkoj.
Kreativan pristup prijevodima Leva Vladimiroviča često je podrazumijevao povećanje volumena tekstova. Primjerice, tekst Parsifala bio je barem udvostručen u glasnoći. A "Fuga smrti" Pavela Celana u originalu se sastoji od 30 redaka, dok ju je Ginzburg preveo na ruski jezik s više od stotinu redaka. Među njegovim djelima su „Nemačke narodne balade“ i čuvena „Tekst vagana“, pjesme njemačkih pjesnika, poezija i mnoga druga djela.
Carmina burana
Ili, kako se prevodi, Codex Buranus je osvijetljeni rukopis na latinskom jeziku u obliku zbirke pjesama i pjesama. Ova zbirka sadrži pjesme o raznim temama: poučne, banketne, poučne, satirične, ljubavne i liturgijske drame.
Jedna od najvećih zbirki djela srednjovjekovnih vagana i goličara zanimala je Lea Ginzburga. Prijevod ovog djela još uvijek se smatra jednim od najbližih izvorniku. Odlično zvuči na mnogim jezicima.
David Tukhmanov napisao je album, uključujući jednu od pjesama koje je preveo Leo Ginzburg pod nazivom "Od Vagana", ili kako smo je nekada nazivali "Studentska pjesma", "S francuske strane …", ili jednostavno "Student".
Antifašističko novinarstvo
U odrasloj dobi prevoditelj Lev Ginsburg, osim rada sa starim tekstovima, bavio se i novinarstvom. Svoje djelo posvetio je temi krvavog i ugnjetavajućeg fašizma, za kojeg se ispostavilo da je usko povezan sa sudbinom ruskog naroda. Izvodeći paralelu između fašizma i komunizma, Lev Ginzburg argumentirao je u svojim knjigama teme kukavičluka, uskog razmišljanja naroda pod jarmom totalitarnih država. Naprotiv, otkrivenja i kajanja zbog sudjelovanja u događajima. Jer ono što sam morao vidjeti vlastitim očima i proći kroz srce promatrajući strahote Drugog svjetskog rata. Njegove objavljene knjige stekle su posebnu popularnost među onima koji su također prošli kroz rat.
Citat iz knjige "Slomljeno mi je samo srce …":
Užas fašizma je što ubija opće prihvaćeni moral, vječne moralne standarde, briše zapovijedi. Što zakletva Hipokrata znači liječniku u kampu u usporedbi s zapovijedom primljenom od Sturmbanführera?
kritika
U atmosferi zagađenog totalitarizma pod Sovjetskim Savezom, mnoge publikacije nisu željele objaviti Ginzburgova djela. Srećom slučajnosti, objavljena knjiga "Susreti s drugim zemljama" ipak se pojavila u broju časopisa "Novi svijet" 1969. godine. Autor je u ovoj knjizi opisao osobne intervjue s vrhom Trećeg Reicha. Nakon objavljivanja knjiga je stekla ogromnu popularnost. Međutim, takva otkrivenja nisu bila odobrena "odozgo". To je bio još jedan razlog da promijenimo glavnog urednika. Takve aktualne i vruće teme u to vrijeme nisu bile cenzure.
S druge strane, njemački slavenski Wolfgang Cossack izrazio je svoje mišljenje o radu Ginzburga. Autor je, prema njegovom mišljenju, pogrešno protumačio događaje koji su se dogodili u Njemačkoj u predratnom i tijekom Drugog svjetskog rata optuživši Nijemce za sve zločine.
Posljednja knjiga "Samo mi je slomljeno srce …"
Posljednja knjiga "Samo mi je slomljeno srce …", koju je napisao Leo Ginzburg, objavljena je nakon njegove smrti. To je bio posebno težak rukopis, jer se razdoblje njegovog pisanja podudaralo s najvećim gubitkom sovjetskog prevoditelja u životu. Upravo u to vrijeme umrla je supruga Leona Ginzburga, koju je on nježno zvao Buba.
„Volio sam raditi tako da je bila blizu, tako da sam, podižući pogled, mogao vidjeti njeno lice, gotovo uvijek blistavo od ljubaznosti, smirenosti i rijetko razdraženo, zlo. Kopirao sam mnoge riječi i crte s njenog prekrasnog lica."
Prema mnogim čitateljima, ova knjiga je prepuna milosrđa, samilosti, ispovijedi i golotinje u lice. Stavljajući cijelu svoju dušu, pisac potiče da bude tolerantniji prema voljenim osobama i rodbini, apelira na čovječanstvo u svakoj osobi. Sigurno je smrt njegove žene unijela tako suptilnu, ali oštru notu u njegov rukopis.
Ime svoje knjige Leo je diktirao medicinskoj sestri prije operacije, nakon čega se nikad nije probudio. To su bile linije na njemačkom jeziku, citirajući Heinricha Heinea, čija su djela toliko često prevođena na ruski jezik. Ta je linija zvučala kao Und nur mein Herz brach - "Samo mi je srce slomljeno."
