Tursko-kurdski sukob oružani je sukob u kojem s jedne strane sudjeluje turska vlada, a s druge, Radnička stranka Kurdistanske stranke. Potonji se bori za stvaranje neovisne regije unutar granica Turske. Oružani sukob razvija se od 1984. godine. Do sada nije riješena. U ovom ćemo članku govoriti o uzrocima sukoba, zapovjednicima i općim gubicima stranaka.
prapovijest
Situacija koja je dovela do tursko-kurdskog sukoba nastala je zbog činjenice da Kurdi na početku XXI stoljeća ostaju najveći po broju ljudi koji nemaju svoju državnost.
Pretpostavljalo se da bi se to pitanje moglo riješiti nakon potpisivanja Sevresskog mirovnog ugovora, koji je sklopljen između zemalja Antente i Turske 1920. godine. Osobito je predviđao stvaranje neovisnog Kurdistana. Ali ugovor nikad nije stupio na snagu.
1923. otkazan je nakon sklapanja Lozanskog ugovora. Usvojen je po rezultatima Lozanske konferencije koja je zakonski konsolidirala raspad Otomanskog carstva, uspostavljajući moderne granice Turske.
Tijekom 1920-1930-ih, Kurdi su izveli nekoliko pokušaja pobune protiv turskih vlasti. Svi su završili neuspjehom. Možda je najpoznatiji u povijesti ušao kao masakr Dersim. Turske oružane snage brutalno su suzbile ustanak koji je izbio 1937., a zatim nastavio masovne pogrome i pročišćenja među lokalnim stanovništvom. Mnogi stručnjaci danas svoje postupke ocjenjuju genocidom. Prema različitim izvorima, ubijeno je od 13, 5 do 70 tisuća civila.
2011. godine se turski predsjednik Tayyip Recep Erdogan službeno ispričao za masakr Dersim nazvavši ga jednim od najtragičnijih događaja u turskoj povijesti. Istodobno je pokušao okriviti incident za Armence, koji su u to vrijeme živjeli u Dersimu. Ta je izjava izazvala ogorčenje u različitim dijelovima zemlje, posebno u samom Dersimu.
Kurdski ustanak u Iraku
Drugi veliki događaj koji je prethodio tursko-kurdskom sukobu bio je kurdski ustanak u Iraku, koji se dogodio 1961. godine. S prekidima je trajalo sve do 1975.
U stvari, irački Kurdi vodili su separatistički rat pod vodstvom svog vođe nacionalnooslobodilačkog pokreta Mustafe Barzanija. Ova pobuna postala je moguća nakon pada monarhije u Iraku 1958. godine.
Kurdi su podržali vladu Abdela Qasema, ali on nije ispunio njihove nade. Odluči se osloniti na arapske nacionaliste, pa počinje organizirati otvoreni progon Kurda.
Kurdi smatraju početak ustanka 11. rujna, kada je započelo bombardiranje njihova teritorija. Uvedena je vojska od 25.000 ljudi. Oružani sukob nastavio se s različitim uspjehom. 1969. godine potpisan je mirovni sporazum između Sadama Huseina i Barzanija.
Ali nakon 5 godina izbio je novi ustanak. Ovaj put su borbe bile posebno žestoke i raširene. Tijekom godina, iračka vojska značajno se ojačala, napokon suzbijajući otpor Kurda.
Tko su Kurdi?
Kurdi su narod koji je izvorno živio na Bliskom istoku. Većina propovijeda islam, postoje i pristaše kršćanstva, jezidizma i judaizma.
Postoji nekoliko verzija o njihovom podrijetlu. Prema najčešćim, preci su postali Kurti - ratno pleme iz planinskih područja Atropatene, koje se spominje u mnogim drevnim izvorima.
Razumijevši kako se Turci razlikuju od Kurda, može se zaključiti da između njihovih jezika nema ništa zajedničko. Kurdski pripada iranskoj skupini, a turski turskom. Štoviše, zasebni kurdski jezik uopće ne postoji. Znanstvenici govore o kurdskoj jezičnoj skupini koja uključuje Sorani, Kurmanji, Kulkhuri.
Kurdi nikada u povijesti nisu imali svoju državu.
Stvaranje Kurdistanske radničke stranke
U drugoj polovici 20. stoljeća nacionalizam među Kurdima doveo je do stvaranja PKK (Kurdistanske radničke partije). To nije bila samo politička, već i vojna organizacija. Ubrzo nakon pojave počeo je tursko-kurdski sukob.
U početku je to bila socijalistička ljevica, ali nakon vojnog udara u Turskoj 1980. godine gotovo cijelo vodstvo je uhićeno. Jedan od čelnika stranke, Abdullah Ocalan, našao je utočište sa svojim najbližim pristalicama u Siriji.
U početku je tursko-kurdski sukob bila želja PKK da stvori suverenu državu Kurda. Godine 1993. odlučeno je promijeniti smjer. Sada se vodi samo borba za stvaranje vlastite autonomije unutar Turske.
Primjećuje se da su cijelo to vrijeme progonjeni turski Kurdi. U Turskoj je upotreba njihovog jezika zabranjena, štoviše, čak i samo postojanje same nacionalnosti nije priznato. Službeno ih nazivaju "planinskim Turcima".
Početak gerilskog rata
U početku se sukob između Turske i PKK-a razvio u obliku gerilskog rata, koji je počeo 1984. Vlasti su privukle redovnu vojsku za suzbijanje ustanka. U regiji u kojoj djeluju turski Kurdi, 1987. godine uvedena je vanredna situacija.
Treba napomenuti da su se glavne kurdske baze nalazile u Iraku. Vlade dviju zemalja sklopile su formalni sporazum koji su potpisali Turgut Ozal i Sadam Husein, koji je turskoj vojsci omogućio invaziju na teritorij susjedne zemlje, progonivši partizanske odrede. Tijekom 1990-ih, Turci su izveli nekoliko velikih vojnih operacija u Iraku.
Ocalanovo uhićenje
Turska smatra uhićenje kurdskog vođe Abdulaha Ocalana jednim od svojih glavnih uspjeha. Akciju su u veljači 1999. izvele izraelske i američke obavještajne službe u Keniji.
Znakovito je da je malo prije toga Ocalan pozvao Kurde da krenu na primirje. Nakon toga, partizanski rat počeo je propadati. Početkom 2000-ih neprijateljstva na jugoistoku Turske gotovo su potpuno prestala.
Ocalan je završio u Keniji nakon što je bio prisiljen napustiti Siriju. Predsjednik Hafez al-Assad, pod pritiskom Ankare, zatražio je da ode. Nakon toga, kurdski vođa zatražio je politički azil, uključujući i u Rusiji, Italiji i Grčkoj, ali bezuspješno.
Nakon zarobljavanja u Keniji prebačen je u turske specijalne službe. Osuđen je na smrt, što je pod pritiskom svjetske zajednice zamijenjeno doživotnim zatvorom. Sada mu je 69 godina, a služio je vrijeme na otoku Imrali koji se nalazi u Mramornom moru.
Novi vođa
Nakon uhićenja Ocalana, Murat Karayylan postao je novi vođa PKK-a. Sada mu je 65 godina.
Poznato je da je pozvao Kurde da izbjegnu službu u turskoj vojsci, da ne koriste turski jezik i ne plaćaju porez.
2009. godine američko Ministarstvo financija optužilo je Karayylana i još dva čelnika Kurdistanske radničke partije za trgovinu drogom.
Aktivizacija separatista
Opet su se separatisti pojačali 2005. godine. Ponovo su počeli djelovati, koristeći svoje vojne baze na sjeveru Iraka.
2008. godine turska je vojska izvela veliku operaciju koja je prepoznata kao najveća u desetljeću.
Turci su pokrenuli aktivnu ofenzivu 2011. Istina, svi zračni napadi i bombardiranje Iračkog Kurdistana nisu donijeli željene rezultate. Ministar unutarnjih poslova Naim Shahin tada je čak izjavio potrebu uvođenja turskih trupa u Irak kako bi se borili protiv Kurda.
U listopadu je nanesena ozbiljna šteta PKK-u. Kao rezultat ciljanog zračnog udara na jednu od vojnih baza, uništeno je 14 partizana, među kojima je bilo nekoliko čelnika Kurdistanske radničke stranke.
Tjedan dana kasnije Kurdi su uzvratili povratak u provinciju Hakkari. Napadnuto je 19 vojnih objekata turske vojske. Prema službenim izjavama vojske, 26 vojnika su postale žrtve napada. Zauzvrat, novinska agencija Firat, koja se smatra bliskom PKK, zatražila je 87 mrtvih i 60 ranjenih.
Od 21. do 23. listopada Turska je pokrenula još jedan niz zračnih napada po navodnim lokacijama vojnih trupa Kurda u regiji Čukurj. 36 separatista, prema službenim podacima, uništeno je. Kurdi, kao i preživjeli partizani, tvrdili su da su Turci koristili kemijsko oružje. Službena Ankara odbacila je te navode kao neosnovane. Pokrenuta je istraga uz sudjelovanje međunarodnih stručnjaka, koja još uvijek traje.
Nemogućnost primirja
Ocalan je 2013. godine, izdržavajući doživotnu kaznu, prenio povijesni apel u kojem je govorio o potrebi zaustavljanja oružane borbe. Pozvao je pristaše da pređu na političke metode.
Tada je potpisano primirje za zajedničke akcije protiv Islamske države.
Međutim, dvije godine nakon toga, Kurdistanska radnička stranka izjavila je da ne vidi mogućnost sklapanja primirja s Turskom u budućnosti. Ta je odluka donesena nakon bombardiranja teritorija Iraka od strane turskih zračnih snaga. Kao rezultat ovog udara, pogođeni su položaji i terorista i Kurda.
Operacija u Silopiju i Jizzri
U prosincu 2015., turska vojska najavila je početak cjelovite operacije protiv militanata Kurdistanske radničke partije u gradovima Silopi i Jizra. Sudjelovalo je oko 10 tisuća policajaca i vojske uz podršku tenkova.
Separatisti su pokušali blokirati ulazak vozila u Jizzrah. Da bi to učinili, iskopali su jarke i gradili barikade. Opremljeno je nekoliko vatrenih stanova u stambenim zgradama, od kojih su se odrazili pokušaji oluje grada.
Kao rezultat toga, tenkovi su zauzeli položaje u brdima, odakle su počeli granatirati položaje Kurda, koji se već nalaze u gradu. Paralelno s tim, 30 oklopnih vozila jurnulo je na oluju u jedan od okruga Dzhizre.
19. siječnja 2016. turske vlasti službeno su objavile završetak antiterorističke operacije u Silopiju. Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava Zeid Raad Al Hussein izrazio je zabrinutost zbog granatiranja grada Jizre iz tenkova od strane međunarodne zajednice. Prema njegovim riječima, među žrtvama je bilo civila koji su tijela bijelih nosili pod bijelim zastavama.
Trenutna situacija
Sukob i dalje traje. Povremeno se pojavljuju egzacerbacije. Nijedna strana nema planova za njegovo dovršenje.
U 2018. godini turske oružane snage provele su novu operaciju. Ovaj put u sirijskom gradu Afrin. Dobila je kodno ime "Maslinova grana".
Njegov je cilj bio eliminirati kurdske pobunjeničke skupine koje su bile stacionirane na sjeveru Sirije, u neposrednoj blizini granica Turske na jugoistoku. Povijesno su ta područja većinom naseljena Kurdima.
Turska vlada objavila je službeno priopćenje u kojem su pobunjeničke skupine stacionirane na tim teritorijima pozvale ljevičarske ogranke Kurdistanske radničke stranke. Optuženi su za podmukle i partizanske aktivnosti na ovom području zemlje.
