Znatiželja o onome što nas okružuje, pokušaji razumijevanja kako svemir djeluje, kao i želja da prodremo u nepoznati svijet drugog svijeta, oduvijek su bili znak ljudskog uma. Kad ljudi osjećaju, doživljavaju ili promatraju nešto što se događa drugima, oni to asimiliraju i učvršćuju želeći ne samo da ispravno shvate kakvo je stanje stvari, već i je li moguće shvatiti istinu. Kognicija u filozofiji jedno je od najzanimljivijih pitanja jer filozofija pokušava racionalizirati i objasniti raznolike procese koji se događaju u ljudskom mozgu i usmjereni su na stjecanje znanja.
Proces spoznaje složeniji je od nakupljanja znanja - kreativan je, kulturološki i društveni; To uključuje ne samo racionalne, već intuitivne i osjetilne mehanizme mišljenja. Zbog toga je kognicija u filozofiji poseban problem, koji se bavi posebnim teorijskim odjeljkom koji se zove epistemologija ili epistemologija. Početak epistemologije kao posebne grane filozofije postavio je Scot Ferrier u 19. stoljeću. Ova filozofska disciplina proučava kako metode i principe stjecanja znanja, tako i kognitivne spoznaje, kakve veze ima sa stvarnim svijetom, ima li granica, kao i kakve su veze između onoga što je poznato i onih koji znaju. Postoji mnogo različitih teorija znanja koja se međusobno kritiziraju i nude brojne pojmove o tome što je znanje istinito i pouzdano, koje su njegove vrste i zašto općenito možemo spoznati svijet i sebe.
Ukratko, filozofi na terenu bave se razumijevanjem zašto znanje postoji; kako možemo utvrditi da je upravo to znanje koje ima sigurnost i istinu, a ne površno prosuđivanje (ili mišljenje) ili čak zabludu; kako se to znanje razvija, kao i koje su same metode spoznaje. U filozofiji se kroz cijelu njezinu povijest vrlo oštro postavljalo pitanje značenja stjecanja znanja za čovjeka i čovječanstvo, donosi li on sreću ili tugu. No, kako god bilo, u životu modernog društva stjecanje novih znanja dobilo je toliko značenje da se trenutna faza razvoja ovog društva često naziva informacijskom, pogotovo jer je informacijski prostor koji je ujedinio čovječanstvo.
Kognicija u filozofiji izgleda kao proces koji ima društvenu, vrijednosnu prirodu. Povijest nam govori da su ljudi bili spremni ne samo steći nova znanja, nego ih i podržati, unatoč činjenici da su vrlo često morali, a sada moraju, platiti svojim životom, slobodom, odvojenosti od rodbine. Budući da je to postupak, sličan je drugim vrstama aktivnosti koje se proučavaju u filozofiji i, poput njih, određuje se potrebama (želja za razumijevanjem, objašnjenjem), motivima (praktičnim ili čisto intelektualnim), ciljevima (stjecanje znanja, razumijevanje istine), znači (kao što su promatranje, analiza, eksperiment, logika, intuicija i tako dalje) i rezultati.
Jedan od glavnih problema koji zanima filozofsku misao jest kako se razvija kognicija. Filozofija je u početku utvrdila da je prva vrsta znanja bila naivno, obično znanje, koje se s vremenom, u procesu razvoja kulture, poboljšavalo, što je dovelo do pojave teorijskih načela znanstvenog znanja i mišljenja. Istovremeno, filozofija razlikuje principe i metode vlastitog filozofskog znanja i proučavanja specifičnih znanstvenih saznanja (filozofija znanosti).
Filozofi su također razmišljali o tome koja uloga subjekta spoznaje igra u procesu spoznaje. Kognicija u filozofiji nije samo proučavanje stvari i procesa koji okružuju čovjeka ili se u njemu odvijaju neovisno, već i njegov duhovni život. Znajući, osoba ne samo da shvaća da proučava nešto vanjsko, već i da ta studija utječe na sebe. Uz to, posebno na polju humanitarne spoznaje, stanje znanja subjekta, njegove vrijednosti i uvjerenja mogu utjecati na rezultate spoznaje. Procjenjujući ovaj složen problem, filozofi različitih smjerova došli su do potpuno suprotnih zaključaka. Na primjer, pozitivisti su zamjerili humanitarno znanje zbog nedostatka objektivnosti, a predstavnici filozofske hermeneutike, naprotiv, smatrali su subjektivnost specifičnim obilježjem humanitarnog znanja, koje je, dakle, bliže neposrednosti, a samim tim i istini.
